Danas predstavljamo Cernu te Šiškovce, njihove ljude, rijeke te mostove 🙂 i još ponešto

O samom imenu mjesta postoji više verzija. Jedna je legenda vezana uz rimsko doba po kojoj je na Gracu postojao grad, koji je prema nekoj zločestoj “crnoj” kraljici narod prozvao Crni grad, pa odatle Cerni grad. Druga kaže da je on tako nazvan, jer je bio izgrađen od hrastovih balvana, koji s vremenom pocrne. No postoji i mišljenje koje povezuje hrastove šume, hrasta cera, sa imenom Cerna. I zaista,u ovim šumama još i sada ima cera. S. Pavičić piše: “Na ceranskom području bilo je šume mnogo i sa jedne i sa druge strane Biđa i Bosuta, a sama je Cerna dobila svoje ime po njoj” .

O imenu Cerna, te o njegovom nastanku ima i drugačijih teorija.Tako neki izvode pojam od rijeći crn, crnica, pa u turskom defteru iz 1574. čitamo Černa, a za Malu Cernu stoji Černica . Drugi se sjećaju rimskog vremena i tvrđavice, pa ime Cerna izvode iz latinske rijeći cerno, cernere što znači razlučiti; vidjeti; promatrati,odnosno cernirati, cerniram, opkoliti zgradu, blok kuća, tvrđu, da ne može nitko izići ni ući . Iz pregleda enciklopedija i starih zemljopisnih karata vidimo da je takvo ili slično ime postojalo i u drugim krajevima (Cernik, Cernica, Cerna Voda i sl.).

Općina Cerna smještena je na obalama Biđa, Bosuta, Bitulje i Berave i Krajc kanala. Korita tih rijeka utkana su u mjesto, a ljepota vodotokova prelila se u duše i živote ljudi koji su povezani kao i obale sa devet mostova.

Svaki od njih ima svoje ime. Krenemo li koritom Bosuta od najsjevernijeg dijela Cerne dolazimo do prvoga.

Gvozdeni ili Željeznički preko kojega danas prelaze tek rijetki vlakovi na relaciji Vinkovci Županja.

Ciglarski; mi smo ga zvali Ciglanski, drveni most, koji je bio poveznica između ciglane i željezničkog kolodvora i kojim je nekada vagonicama transportirana cigla iz ceranske ciglane do željezničkog kolodvora gdje je utovarana u željezničke vagone i dalje transportirana za Italiju. Da li je prodavana u Italiji ili ne ali o tome su pričale žene koje su obavljale teški fizički rad na utovara cigle i zarađivale kruh svoj svagdašnji. Jednom prilikom dok su radile na utovaru, oko njih se motalo troje odbačenih mačića. Jedna je komentirala da ih pošalju u Italiju, jer talijani jedu mačke. Rečenu i učinjeno. Napravile su udubinu u naslaganoj cigli smjestili mačiće, ostavili im malo kruha i vode i poslali ih u Italiju. Da li su stigle na odredište ne znam, no radoznale dječje oči su promatrale iz prikrajka i sve upile, možda zbog tuge za macama i straha da neće preživjeti.

Pilanski, naravno, ime je dobio po pilani koja se nalazila nasuprot mostu., bio je izgrađen od drveta, a povezivao je Pilanu u Radićevoj ulici i željeznički kolodvor. Preko njega su drvni proizvodi transportirani dalje prema kupcima. Dugo poslije preseljenja Pilane iz Cerne u Vinkovce preko njega su ostale pružne šine koje su kasnije uklonjene, no most je tu stajao još puno godina kasnije. Preko njega su radnici odlazili i vraćali se sa posla u „Gordanu“ i „Ciglanu“ . Bio je najkraća poveznica žitelja ulica nekadašnje Ive Lole Ribara; danas Kralja Zvonimira, Bratstva i jedinstva; danas Ante Starčevića i Kolodvorske ulice, sa ulicom Braće Radića gdje su odlazili na posao, dok je još posla bilo. U jutarnjim satima rijeke ljudi slijevale su se, ne samo preko ovog mosta, nego i preko Ciglanskog, te mosta u centru sela. U ranim jutarnjim satima ulice bi bile zakrčene od biciklista koji žure na posao, a željeznički kolodvor preplavljen radnicima i učenicima koji su odlazili na posao i školu u Vinkovce. No, bilo je to neko drugo vrijeme kada se rad i radnik cijenio. Most i prostor oko mosta u ljetnim mjesecima služili su kao kupalište i omiljeno okupljalište djece i mladih. Trebalo je samo savladati tehniku kako se spustiti niz drvene pilone i u bistroj vodi Bosuta naći osvježenje od ljetnih vrućina. Da, Bosut je bio bistar i proziran dok na njega i oko njega nije kročio „napredak“. Danas je zagađen i po njemu raste leća, a nitko se više u njemu ne kupa i polako blijede sjećanja na bistru vodu Bosuta. Posljednji ostaci mosta su uklonjeni 2006. godine.

Most u centru sela prema kojem se slijevaju i koji povezuje šest ulica, Tomislavovu, Veliku Cernu, Kolodvorsku, Ljudevita Gaja, Strosmajerovu i Radićevu ulicu. U drugom svjetskom ratu je bio miniran, zamijenio ga je drveni, a zatim ga je zamijenio postojeći betonski most.

Grobljanski most na Bosutu, onaj preko kojeg ceranci prelaze odlazeći na vječni počinak. Ovaj današnji izgrađen je 1981. godine i zamijenio je stari drveni most.

Most na Blatima služi kao poveznica poljoprivrednicima do obradivih površina koje se tu nalaze kao na otoku okružene sa sve četiri strane rijekama. Sa jedne strane Bituljom, sa drugih strana Biđem i Krajc kanalom. Stari drveni most koji se urušio 2007. godine, uklonjen je i izgrađen je novi također drveni most.

Lovački most, kako i samo ime govori vodi lovce do Lovačkog doma i natrag u lov u obližnju šumu Banov dol. Izgrađen je 1978. godine, međutim, dotrajao je i polako se ljulja, vrijeme je da ga se zamjeni novim.

Jeklov most nazvan po trgovcu i gostioničaru Jeklu preko kojeg vodi cesta prema Županji. I on ima lošija i bolja vremena, no uvijek je stajao na svom mjestu. U drvenom ili danas u betonskom obliku.

Deveti „stoji“ na kraju ulice Mala Cerna je tzv. «most na Zvezdari» izgrađen novijeg datuma 1994.g.

Ima toga još, deseti, on i nije most, no služi istoj svrsi, nalazi se na Blatima i preko Bitulje povezuje Cernu i Šiškovce. Zemljani je i ima svoju funkciju samo ako ne dođe do poplava, no lako se ukloni u slučaju potrebe protoka vode.

Uvijek se spominje da Cerna ima dvanaest mostova, a zbog svojih tokova i mostova prozvana je Slavonska Venecija. Gdje je onda taj dvanaesti most? Niže mosta na Zvezdari postojao je još jedan drveni most koji se urušio i prije puno godina nestao u vodama Bosuta. Stariji mještani ga se sjećaju, oni su mi to ispričali, a ja zapisala da se ne zaboravi.