Danas predstavljamo Stare te Nove Mikanovce, Mikanovce Nove te Mikanovce Stare 
smještene na Đakovačkoj gredi
Nastanak i naziv mjesta Stari Mikanovci
Prema podacima listine iz 1395. godine spominje se naselje Szent Miklós (Sveti Nikola), a nalazi se između sela Petrošanci i Đurđanci što odgovara zapadnom dijelu današnjih St. Mikanovaca. To je ujedno i jedini spomenuti mađarski toponim u mikanovačkom ataru. Kapelica posvećena sv. Nikoli, a ne crkva, ne spominje se u izvješću papinskog legata iz 1332. do 1335. godine. (Csánki, Magjarorság történelmi, Vol. II. Budapest 1894., str. 370). Najvjerojatnije su Mikanovci dobili i ime po toj kapelici jer se ime Nikola u narodu češće govorilo Mika, a »sveti« zamijenjeno je sa »stari«. Naselje se u vremenu od 14. do početka 16. stoljeća u popisima (1387., 1395. i 1478. godine) zapisuje kao Horvati. Posjed Horvati s označenim granicama opisan je u darovnici Đakova Bosanskom biskupu 1244. godine.
Još u vrijeme Ivanovaca zapadni dio imanja nosio je naziv Podgajci (naselje pod gajem – šumom) i graničio je s đurđanačkim atarom, a istočni je dio graničio s ivankovačkim atarom i bio je veći, a središnji dio nekoliko naselja bili su Hrvati (najvjerojatnije od Hladnivode i današnjega Šušnjara, uključujući i Nove Mikanovce). Dobiveni posjed Ivanovci su brzo proširili na više okolnih naselja kada su izuzeti iz jobagionske organizacije.
Koncem 14. stoljeća, u obračunima među plemićima, Bančaji su izgubili posjed Horváty, a dobili ga plemići Gorjanski zajedno s Cernom. Hrvati su u njihovom posjedu ostali sve do početka 16. stoljeća, kada je ta plemićka obitelj izumrla. Već zapušteno naselje je gotovo raseljeno i ostaje sa samo tridesetak kuća u vrijeme turskoga prodora.
Prvi zapis naziva Mikanovci je u matici krštenih iz 1724. godine, a od 1736. uz Mikanovci stoji i dodatak V (vetero=stari).
Stari Mikanovci pod Turskim carstvom
Pod kraj turske vlasti St. Mikanovci su bili posjed Ali-bega koji je stolovao u Đakovu, a pripadali su Požeškom sandžaku. Prema popisu iz 1579. godine Mikanovci su imali 36 kuća. Stanovnici su plaćali porez u obliku desetine od svih priroda i 6 oka masla godišnje. U početku su stanovnici bili Ali-begovi kmetovi i istodobno bili njegovo vlasništvo, kao i sva zemlja koju su obrađivali. Međutim, Mikanovčani su se otkupili kmetskoga odnosa tako što mu je svaka kuća davala godišnje 80 denara (1 rajnski forint), a cijelo selo je plaćalo sultanu godišnji harač u iznosu od 16 forinti.
Stari Mikanovci pod Austro-Ugarskim carstvom
Đakovački biskup Petar Bakić opisao je 1702. godine Đakovačku biskupiju, kojoj su te godine pripali i Mikanovci. Austrijska carska vojska istjerala je Turke 1687. godine i Mikanovčani postadoše opet kmetovi, ovoga puta vojnoga zapovjednika u Đakovu. I opet plaćahu desetinu na ime poreza od svega što su uprihodovali te su išli su besplatno na poslove koje im je vojno zapovjedništvo određivalo (gradnja i održavanje mostova i puteva, obrada vojne i crkvene zemlje, sječa šume).
Oko Mikanovaca je u to doba bilo neobrađeno 585 jutara oranica i pašnjaka, a samo manja površina je obrađena te tri velike šume koje pokrivaju 2000 jutara površine: Renovica – 400 jutara, Gajić – 700 jutara i Busija oko 900 jutara u kojoj uz hrast raste i bukva (koje danas nema).
Upravitelj Biskupskog vlastelinstva Andrija Keczkemety (za vrijeme biskupa Bakića) napravio je prema »Karlovim urbarima« za potrebe biskupije »Izvješće o uzgoju krupne i sitne stoke na Biskupskom vlastelinstvu 1737. godine« (čuva se u Dijecezanskom Arhivu u Đakovu). Uz to je dao i popise kućanstava u naseljima, koji su vrlo površni i netočni (a dugo vremena se na njih referira!), jer su u maticama krštenih (1724. – 1736. koju je pisao fratar Ambrozije Lučić iz Požege te 1827. – 1856.) stanovnici zabilježeni (prezimena i imena roditelja, rođenih i kumova) mnogo točnije.
Mikanovci su graničarsko mjesto
Iako je već od 1700. godine započelo plansko naseljavanje Mikanovaca stanovništvom iz Bosne (katolika koji su protjerani ili izbjegli), s Korduna i Like, tek će 1745. godine, u reorganizaciji koju je proveo podmaršal barun Engelshofen, biti uključeni u Vojnu krajinu zajedno sa Strizivojnom i Vrpoljem. Godine 1753. grof Serbellonia je rasporedio Mikanovce u 3. bataljun Prve kompanije s mjestima Strizivojnom i Babinom Gredom.
Po zapisu Engela (oko 1860. godine) Mikanovci su oko 1700. imali 26 kućanstava, a u vrijeme zapisa zabilježio je: … leže također na brežuljku, imaju 90 kuća od pletera, od toga 26 pokrivenih slamom, 3 trskom i 11 šindrom; oficirski kvartir i erarska gostionica građeni su od dobrog materijala (zidanice od kojih je još i danas opstojeća kuća Župnoga ureda – n.a. A.Č.), filijalna crkva, stanište husarskog ordonansa i seoska straža naprotiv od pletera, jedno kao i drugo nastalo, pokriveno šindrom (kalanim daskama – n.a. A.Č.). … Ovo naselje sastoji se od jednog pod konac ušorenog sokaka. Građevni materijal za kuće bio je u vojno – taktičkoj svrsi jer su mještani u slučaju potrebe povlačenja pred Turcima morali spaliti svoje domove (n.a. A.Č.).