SUVARA OTOK
Otočka suvara, mlin na konjski pogon, koji datira iz 19. stoljeća, registrirani je spomenik najviše kulturne vrijednosti koja Otok svrstava među 13 lokacija Republici Hrvatskoj sa statusom etno-muzeja na otvorenom i jedini obnovljen i očuvani objekt te vrste u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi.
Što je suvara?
Suvara je mlin na suhom koji su u prošlosti pokretali volovi ili krave, a ponajviše konji. Služila je za meljavu žitarica: pšenice, ječma, kukuruza i zobi. U njoj se mljela i sol za životinjsku i ljudsku ishranu. Mljevenje žitarica na našem području ima dugu tradiciju te zato poznajemo nekoliko načina mljevenja: žrvnjem, vodenicom, suvarom, vjetrenjačom, vatrenkom (paromlinom) i naposljetku suvremenim mlinom. U ovom projektu želimo opisati suvare u Otoku s obzirom na njihovu specifičnu povijesnu pojavnost i osobitost koja je ostala očuvana u narodu do danas kao jedinstveni spomenik tradicijskog graditeljstva i mlinarstva u Republici Hrvatskoj i jugoistočnom dijelu Europe.
Zašto i kada je započela intenzivnija izgradnja suvara na ovim prostorima?
Prve zapise o suvarama na ovim prostorima nalazimo u drugoj polovini 18. stoljeća. Još je Marija Terezija, austrijska kraljica i hrvatska carica, 1751. poticala izgradnju suvara na ovim prostorima svojom naredbom o demontiranju vodenica radi reguliranja vodotokova i uspješnije obrane od poplava savskih i drugih voda.
Kada su nestale suvare?
Nestanak suvara je bio postupan. Već koncem 19. stoljeća u Otoku je proradila vatrenka – paromlin. No, seljaci su rado dolazili mljeti u suvaru sve do sredine 20. stoljeća zato što nisu morali čekati u redu da bi samljeli žitaricu. Osobito je bilo ukusno brašno iz suvare sitno samljeveno iz vlastite žitarice. Pojava električnih mlinova potpuno je potisnula suvare i od tada započinje i njihova potpuna agonija.
Izvor: Mirko Martinović, prof.
